| |
| |
03.12.2006., nedjelja
2. dio
Te noći nisam mogla zaspati. Po glavi su mi se vrtile mnoge stvari. Nisam razumjela zašto se to baš meni događa. Ujutro su me roditelji čekali za stolom u blagavaonici. Izgledali su prilično ozbiljno. Došla sam pozdravila i sjela. Rekli su da moraju ozbiljno porazgovarat samnom. Rekli su mi da razmišljaju o tome da se preselimo, negdje gdje bismo svi mogli početi ispočetka i zaboraviti sve ono što je bilo. Složila sam se s njima, ipak ovdje neznam nikoga i ne osjećam se baš dobro. Rekli su da odaberem grad i javim im do danas navećer što sam odlućila. Cijeli dan sam razmišljala, znala sam da želim ići negdje gdje bih mogla upoznati dosta ljudi, ali opet ne želim u neki veliki grad. Odlućila sam da želim u neki manji gradićak na obali. Port Angeles, to mi se ćinilo savršenim. Mali gradić na istoćnoj obali, ima sve što mi je trebalo. Rekla sam im za svoju ideju. Svidjela im se ideja. Već za samo dva tjedna bili smo u kući u Port Angelesu. Tamo su me upisali u novu školu. Port's high, samo 700 učenika. Zamolila sma roditelje da se uputimo do obližnju prodavaonice automobila, jer mi je škola bila poprilično udljena. Već tog istog popodneva sjedila sam u predivnom crnom kamionetu, poput neke dive, vozila sam visoki crni kamionet zatamljenih prozora. Predivno. Došla sam slijedečeg jutra u školu, prvo sam se uputila do tajnice, gđe Camb. Dala mi je raspored, brojeve učionica i imena profesora. Dok sam izlazila iz njezina ureda sudarila sam se sa jednom djevojkom. Par knjiga su joj pale na pod, sagnula sma se i pokupila ih, rekla je veselo i poletno «Hvala!» kada mi je vidjela lice, sa osmjehom je rekla, Anna Christina Holmins. Pogledala sam je i začuđeno rekla, «Da. Ali odkud znaš moje ime?» Djevojka se predstavila, « Ah da, oprosti. Zovem se Maria Colins, tvoji roditelji su od mog ujaka kupili kuću, pokazali su mi sliku nakon što su saznali da idem ovdje u školu, drago mi je što sam te upoznala.» Ćinila se zaista super, nisam mogla vjerovati da sam ovdje tek nekoliko minuta a već sam upoznala nekog. Maria m je pokazivala učionice iako smo većinu satova imale skupa. Pod ručkom smo sjele s njenim prijateljima, upoznali smo se iako sam skoro sva imena zaboravila. Sjećam se samo jednog prilično zgodnog dečka, Lestera, ali koliko sam shvatila nema ništa osim izgleda. Doista se hladno drži, ali dobro. Nastavila sam pričati s Mariom i još jednom djevojkom, kojoj sam ime nažalost zaboravila. Dok sam pogledom preletjela preko dvorane, za jednim stolom sam vidjela samo grupicu učenika. Njih četvero sjedilo je za stolom prilično udaljem od našega. Dva dečka i dvije djevojke. Uglađeni, elegantni, predivni, sjedili su, svatko od njih pred sobom je imao pladanj, na kojem je bilo nešto voća i boca vode. Maria je primjetila da sam gledala u njihovom smjeru i samo zacvokotala poput nadurene djevojćice. Okrenula sam glavu orema našem stolu, i dok sam za nekoliko trenutaka vratila pogled njih više nije bilo. Maria i ostali u se digli sa stola, oćito smo morali na nastavu. Taj sam sat imala engleski, nitko od njih nije imao taj sat samnom, šteta. Opet nova poznanstva, a već sam mislila da je dosta za danas.
Kada sam ušla u ućionicu, ugledala sam ono četvero pored katedre. Onako savršeno elegantni, naslonjeni na stol razgovarali su. Pomnije sam ih pogledala. Dečko koji mi je bio okrenut leđima, imao je dulju crnu kosu, mišić dosta, zasigurno sportaš, drugi je pak imao predinu svijetlo smeđu dulju kosu, ne do ramena kao onaj prvi, nešt kraću, ali njego kosa se sjajila posebnim sjajem, došla sam u napast da ga upitam za šampon koji koristi, jer moja kosa je izgledala kao crna slama. Njegove oći bile su nešto najljepše što sam vidjela, onako zelene, velike, rijećima neopisive. Tijelo mi je bilo kao i kod ovog drugog, sportski građeno, na sebi je imao crnu majicu, pripijenu uz tijelo i traperice. Nešto mi je izgledalo jako privlačno, All Star Converse. Iste kakve sam toga dana i ja nosila, crne sa bijelim žnirancima. Djevojke su bile obućene u navijačke šosiće i majice, predivne duge kose, plave kao u barbile, savršenih crta lica, predivnih oćiju, punih usana, licem koje bi svakoga ućinilo ljubomornim. Posramila sam se, ja djevojka iz velikog L.A.-a da se posramim dviju obićnih cura iz maloga gradića, oćito je bilo moguće, samo sam pogledala svoje crne samterice, crnu majicu, crnu dugu kosu, koja je izgledala poput slame, i svoje već iznošene starke. No dobro. Dečko kojeg sam najviše gledala pogledao me i osmjehnuo se. Taj osmjeh nikad neću zaboraviti. Iskreno, iz srca, poslao mi je najdivniji osjemeh. Nakrivio je usnice, osmjehnuo s eonako zavodnićki. Osjećala sam se kao da mi je netko skinuo sve zvijezde s neba. Spustila sam pogled. Nakon nekoliko sekundi čula sam korake, podigla sam pogled i vidjela njih četvero kako idu prema meni. Pozdravili su me i predstavili su se, rekli su da se zovu, Eliza, Ysmine, Mark i onaj koji me najviše zanimao Lucas. Da sam smijela uzdahnuti bih, ali svi su stajali oko moga stola pa nije bilo primjereno. Ovo troje su se stresli na zvuk zvona. Pozdravili su i potrčali na sat. Lucas je ostao. Upitao me dali je mjesto kraj mene slobodno. Rekla sam da je, i on je sjeo. Taj sat sam gledala jedino njega, mislila jedino o njemu. Kad je sat završio digla sam se i izašla iz razreda, okrenula sam se i vidjela da Lucas priča s profesoricom, požurila sam do svog lockera, i krenula do auta. Čula sam da se netko iza mene dere «Anna!», okrenula sam se i ugleda Yasmine, kako trći prema meni. Zastala sam, došla je do mene i upitala dali sam za kavu prije odlaska doma, pristala sam. Sjele smo u moj kamionet i krenule do obližnjeg kafića. Kada smo ušle u kafić svi su se okrenuli prema nama, ja, nepoznata djevojka, crne kose, kao da sam došla iz neke zabiti, i ona, savršenstvo Porta, predivne kose, divne izglaćane navijaćke uniforme, bijelih čistih tenisica, vedra i nasmješena, totalne suprotnosti. Sjele smo, u početku me malo ispitivala za prošlost, al kad je shvatila da joj nemogu baš previše toga reći, odustala je, a tko nebi? Onda me upitala jedno, pa dosta neočekivano pitanje. Pitala je kako mi se sviđa Lucas. Iskreno, ni sama nisam bila sigurna. Moj zbunjeni pogled joj je sve govorio, ali u njenim predivnim misteriozno plavim oćima, nisam mogla pročitati apsolutno ništa. Nakon par sekundi šutnje, počela je pričati. «Znaš Anna, Lucas je jako povućen, i treba mu netko, netko kao ti. Predugo je sam, i nevjerujem da može ovako više. Znaš...» Nije uspijela završiti rečenicu, čula je glasnu dreku iza sebe i rekla « Oprosti, razgovarat ćemo kasnije, moram ići!» i otrčala, pokretima balerine.
|
19.11.2006., nedjelja
1. dio
Sve što sam čula penjući se stepenicama, bilo je psovanje mog oca i gorki plač moje majke. Zvučalo je više kao jecanje, ali nisam htjela pretjerivat. Kada sam došla pred vrata svoje sobe, još jednom sam se osvrnula i pogledala preko ograde. moji roditelju su zagrljeni stajali kraj stola u blagavaonici. Ušla sam u sobu i snažno zalupila vratima, u tom trenutku doživjela sam nešto kao flashback. Svaki trenutak mog života proveden sa njima, roditeljima, preletio mi je pred oćima. Naglo mi se zamračilo i pala sam, osjetila sam samo da sam jako udarila glavom u nešto tvrdo. ČUla sam majčin glas, upitala je nekog gospodina hoću li biti dobro, hoće li biti ikakvih posljedica. Kada sam otvorila oći, vidjela sma troje nepoznatih ljudi kraj kreveta. Bila sam u nekoj čudnoj prostoriji, bijelo- plavoj. Pretpostavila sam bolinca. Da, bila sam u pravu, u bolnici sam. Nepoznati gospodin mi se predstavio, rekao je da se zove dr. Jack Stitch. Zamolio je ovo dvoje ljudi da izađu iz prostorije. Kada su izašli upitala sam ga tko su oni? Odgovorio je protupitanjem, zar se nesjećaš? Rekla sam da ne, i ponovila pitanje. Doktor je rekao da su to moji roditelji. I ispričao mi što se dogodilo. Pokazao mi je slike mog zadnjeg rođendana, bila je to istina, ono dvoje ljudi jesu moju roditelji. Nakon nekog vremena, ponovno sam se upoznala sa svojim roditeljima. Čudno zvuči, znam, ali tako je bilo. Kada sam ponovno došla u našu kuću, bila sam zapanjena. Nešto tako lijepo mislim da još nisam vidjela. Kuća je bila predivna. Trokatnica, svijetlo plave boje. Moja soba je bila u potkrovlju, bila je tako mračna, čudna. Po zidovima su bili posteri nekih grupa, riječi pjesama ispisane, slike uokvirene, na stolu je bilo toliko cd-a da ih nisam mogla niti izbrojat. Na zidu ej bio ogroman televizor, a na polici velika linija. Krevet je bio zaista velik, crne plahte, pokrivač, sve crno. Sve mi je bilo jako čudno. Sjela sam na krevet i gledala oko sebe, vidjela sam na podu jedno veliku kutiju, zanimalo me što je unutra. Kutija je ovako i onako bila moja, moje ime je pisalo njoj. Odlučila sam pogledati u kutiju. Tamo sam našla desetak bilježnica sa crtežima i pjesmama, dosta deprimirajuće moram priznat. Našla sam i bunt slika. Počela sam listat slike, pogled mi je stao ne jednoj slici. Na slici sam bila ja. Držala sam joint u jednoj ruci i bocu pive u drugoj. Kraj mene je stajo jedan dečko, dosta zgodan moram priznat. Desnom rukom me zagrlio a u lijevoj je držao nešto. Nisam bila sigurna što. Sliku sam stavila kraj sebe na krevet i nastavila listat. Sljedeća slika je bila toliko grozna da su mi suze krenule. Sjedila sma sa neke tri djevojke na podu. U ruci sam držala žilet. Kada sam vidjela tu sliku, suznim očima sam bacila pogled na svoju ruku. Izgledala je, neznam, neopisivo. Na ruci su mi bila urezana imena, muška, neke čudne riječi i neki znakovi. Sa suzama u očima otrčala sam do roditelja. Jecajući sam ih molila da mi objasne što je to, kakav je moj život bio do sada, zašto je sve tako mračno? Imala sam toliko pitanja, na koje nisam imala odgovore. Osjećala sam bol iznutra, vidjela sam da je moja majka skrenula pogled, počela je plakati. Sjela sam na kauč i prekrila lice rukama, plakala sam. Molila sam ali kao da me nitko nije slušao. Nisam znala ćemu sve to, zašto. Kada sam se donekle smirila otišla sam natrag u svoju sobu. Kutiju sam zatvorila, i dalje neznajući tko su ti ljudi, čemu sve ovo. Otišla sam do ormara da nađem neku odjeću da se presvućem. Sve što sam našla bile su crne majice, hlaće i dugi crni šosevi. Ništa u boji. Uzela sam majicu i hlaće. Poslužit će, valjda. Majka je došla na vrata sobe, rekla sam joj da uđe. Kada je ušla imala je nekako čudan pogled u oćima. Shvatila sam da nešto nije u redu. Sjela je na krevet, sjela sma kraj nje i primila ju za ruku. Počela je pričati. Nakon prve rečenice sledila sam se, neznam zašto, ali me jeza prošla. « nisi ti kriva, nisi! On je za sve kriv, on! Vjeruj mi nisi ti...» Ta rečenica je zvučala u tom trenu jako zastrašujuće. Upitala sam ju o čemu priča, tko je kriv? Nije mogla dalje pričati. Samo je sve jače jecala. Rekla sam joj da nema veze, da ćemo drugom prilikom pričati, a sada da ostavimo sve ovako kako je. Otišla je iz sobe, a ja sam samo bacila glavu u jastuk i počela plakati.
|
|
|
|
|
|
